Da li ste zainteresovani za pretplatu na kompletno izdanje "Bilja i zdravlja" u elektronskom obliku?
Da, svakako
Zavisi od uslova pretplate
Ne
Broj 221
aktuelno izdanje
Dete je kruna ženinog života
Na čaju sa...Prof. dr Dušan Stanojević, ginekolog
Prof. dr Dušan Stanojević
Fotografija: Vojislav Danilov

Nikad nisam zapisivao, ali mislim da sam u proteklih 35 godina pomogao da se rodi oko 25.000 beba. U poslednje vreme, međutim, sve manje porađam žene i kolege me zovu samo kad je „gusto”, kad su životi u opasnosti, kad u bolnicu moram da stignem za 15 minuta.

Inače, uradim 600 do 800 operacija godišnje - govori za „Bilje&Zdravlje” profesor dr Dušan Stanojević, direktor Ginekološko akušerske klinike „Narodni front”.

Lekar za kojeg i kolege tvrde da je naš najbolji ginekolog akušer, stručnjak čiji se rad uvažava širom sveta, kaže da je toliko bio željan znanja, da je tako `pekao zanat`, da danas gotovo nema nijedne situacije opisane u akušerstvu koja mu je nepoznata.

- Praktično, sve je prošlo kroz moje ruke i za mene više nema tajni u ovoj oblasti, što je znak da mi se približila penzija - objašnjava profesor navodeći da je mnogo više porođaja uradio dok je bio specijalista nego sa tim zvanjem.

U istoriji srpske ginekologije, između ostalog, ostaće upamćen po prvom „stopiranom porođaju” 2005. godine. Trudnica koja je nosila trojke počela je da se porađa u 31. nedelji, a kada je na svet došla Iskra, dr Stanojević je zaustavio porođaj i posle šest dana rodili su se zdravi Aljoša i Irina, bez potrebe da budu u inkubatoru.

Osim toga, prvi je srpski lekar koji je operisao pacijentkinje sa rokitanskim sindromom, retkom, urođenom anomalijom kada se devojčice rode bez vagine i materice. U stručnim svetskim časopisima, profesor je objavio brojne naučne radove, pisao je domaće i strane udžbenike ginekologije i akušerstva...

Bez obzira na visoke profesionalne domete, u njegovu svojevrsnu životnu vizitkartu može da se dopiše bezbroj `majstorija` pa i da je pasionirani ljubitelj i čuvar netaknute prirode, glavni lekar životinjama beogradskog zoološkog vrta, jedriličar, farmer, dobar komšija...

- Ne mogu da zamislim dangubljenje i neprekidno sam u nekom poslu ili aktivnoj, istraživačkoj razonodi. Nažalost, imao sam veliku nesreću da supruga Snežana oboli od Parkinsonove bolesti. Vezana je za kuću, gotovo nepokretna i jedino ja mogu da je negujem, kupam, presvlačim, hranim.

Ali, nisam želo da joj bolest uskrati boravak u prirodi. Kupili smo stan u prizemlju u jednom novobeogradskom bloku, uz savske bedeme pa je moja preokupacija uređenje prostora oko zgrade, sve do Save. Posejao sam travu koju redovno kosim, sa komšijama gajim ruže i tuje, uređujemo živu ogradu, pa tokom opšte letnje suše naš kraj nije mogao da bude zeleniji. Doneli smo kamene blokove, postavili ih ukrug i to nam je ognjište, a okolo su stolice od panjića i jedan veliki, koji je presto.

Oko ognjišta komšiluk se okuplja jednom u dva-tri meseca. Tu sa orkestrom dočekujemo proleća, leta i jeseni, organizujemo majske uranke i Badnje večeri. Potom, fotografije i opise najvažnijih događaja, glavni i odgovorni urednik naših zidnih novina okači na ulazu u zgradu...

* Stignete li, ipak, do svoje oaze na Kopaoniku?
- Poslednje dve-tri godine sve ređe, ali nadam se da ću penzionerske dane provesti u mom selu na Kopaoniku. Tada se neću baviti medicinom, a planiram da se posvetim proizvodnji kozjeg sira, jer tamo već imam farmu koza.

* Šta podrazumevate pod zdravim načinom života i ishrane?
- Smatram da je veoma važno da čovek jede i pije prirodne proizvode. Naravno da je to danas gotovo nemoguće, budući da ni na pijacama više ništa nije prirodno, čak ni i u prodavnicama zdrave hrane!

Jedine prirodne namirnice su one koji sami uberemo u prirodi, daleko od grada. Dok je moja Snežana bila zdrava, trudio sam se da svake godine odemo na neku planinu da beremo pečurke. Savršeno ih poznajem, jer me stric još u detinjstvu naučio da prepoznam sedam vrsta kod kojih ne može da se pogreši.

I danas s jeseni idem na Ravnu Goru da kupim divlje kruške, kad opadnu i usite se. Samo su ti šumski, divlji plodovi prirodni, organski, i srećnik je ko može da ih sakuplja i koristi za ishranu. Sve drugo nije prirodno, jer ako se hrana proizvodi naveliko, pesticidi su neminovni.

* Vi ste, dakle, i specijalista za jela od šumskih plodova.
- Nisam, mada ima nekoliko jela koje umem sam da spremim i volim da ih jedem. Ali, s obzirom na to da sam nekad bio lovac, nenadmašan sam u pripremanju hosenfefera, specijaliteta od divljeg zeca. Iprkos tome, od svega najviše volim hladnu lubenicu !

* Koja pića birate?
- Moglo bi se reći da ne pijem. Redovno jedino pijem kvas, a kada su vrućine popijem i dva odjednom. Rakijicu samo štosa radi, da nazdravim, ali to je jednom-dvaput godišnje i ponekad u društvu vino.

* Da li ste se ikada bavili sportom?
- Rekreativno sam igrao košarku. Moj otac nije dozvoljavao da se mnogo predajem sportu. Škola je bila najvažnija.

* Je li uticao na izbor fakulteta?
- Na neki način jeste. Želeo sam da studiram biologiju, ali je te 1968, zbog demonstracija prijemni odložen za septembar pa mi je rekao: „Upisuj fakultet, samo nemoj u vojsku”. Tako sam se obreo na medicini. Prve dve godine su nekako prošle, a na trećoj smo imali prve susrete s pacijentima što mi se, narav

no, nije dopalo. Želeo sam da odustanem, ali sam zbog dobrih ocena i očaja roditelja odustao od odustajanja. Tek na petoj godini, kada smo bili obavezni da 10 dana budemo u „internatu” to jest da, praktično, živimo u porodilištu shvatio sam da sam na pravom mestu i da ću biti ginekolog-akušer.

* Ko su Vam bili lekarski uzori?
- Rođen sam u Ivanjici, a odrastao u obližnjem selu Opaljenik gde je bila prva služba mojih roditelja. U to doba, Ivanjica je, u odnosu na uslove tih posleratnih godina, imala možda najbolju organizaciju zdravstvene službe u Jugoslaviji.

Doktore je krasila prilježnost i požrtvovanost. U najtežim okolnostima, po snegovima, na konjima su stizali do najudaljenijih krajeva ivanjičke opštine. Slobodno mogu da kažem da su ivanjički lekari iz tog vremena, posebno doktor Božo Spasović i njegova supruga Draga, bili najbolji lekari koje sam ikada sreo, a bio sam kojekuda i video mnogo.

* Budući da ste ženski lekar da li je profesija uticala na Vaše mišljenje o ženama?
- Profesija nije, ali je prvih nekoliko porođaja koje sam video doprinelo da žene izuzetno poštujem. Kad nije bilo epiduralne anestezije ni psihofizičkih priprema, porođaji su bili veoma bolni, a žene su trpele i rađale u mukama.

Onog trenutka, međutim, kada dete zaplače, kao da pritisnu ono „dilit” dugme na tastaturi računara i sve muke izbrišu tražeći da vide bebu. Neprekidno govorim mladim lekarima, da u trenutku kada se porodi, žena pokazuje pravo lice. To što je u bolovima i mukama, što svašta izgovori dok se porađa, pada u vodu.

Trenutak kad majka oseti psihičku spregu sa detetom održava ovaj svet. I to mora da se poštuje i ceni. Sve ostalo, uspesi, priznanja, karijera, zlatne medalje, zanemarljivi su u poređenju sa trenutkom kada žena shvati da je majka. Dete je kruna ženinog života.

* Imate troje dece. Da li je neko krenulo Vašim putem?
- Jeste, ćerka Marija je završila medicinu. Sin Miloš je završio Saobraćajni fakultet i Pilotsku akademiju, a najmlađi Branko Likovnu akademiju.

* Postali ste deda?
- Tu `pre-sreću` doživeo sam pre dve godine kad se rodio unuk Marko, a ćerka Marija ovih dana očekuje prinovu.


Selo spas Srbije

* Kako gledate na činjenicu da Srbijom vlada bela kuga?

- Nažalost, nemam nikakvu poruku. Postoji jedna biljka čije lišće razmnožavanjem pokriva jezero. Jedan list daje drugi za 24 sata. Da bi se pokrila polovina jezera potrebno je nekoliko godina, a samo 24 sata da pokrije drugu polovinu.

Mi, nažalost, u suprotnom smeru, dolazimo do kritične tačke kad ćemo za 24 sata da nestanemo. Gubimo teritorije jer naše stanovništvo nema podmlatka. Način na koji je država dosad rešavala ovaj problem nije dobar, a videćemo kako će biti odsad. U svakom slučaju, mora da se omogući onima koji najviše rađaju, a to su mladi na selu, da imaju interes da tamo žive i rade. Samo razvijeno selo može da spase Srbiju.

Izazovi ZOO vrta

* Uspeli ste da u „in vitro” uslovima, u beogradskom Zoološkom vrtu odgajite mladunče beloglavog supa?

- Na to smo ponosni Vuk Bojović, profesor dr Zoran Krivokapić i ja. Beloglavi sup je, naime, moćna ptica, ali nepopravljivi kanibalista kada se izlegne u zatvorenom prostoru poput zoološkog vrta. Svako mladunče koje bi se izleglo u našem vrtu, pojeli su. A šteta je bila još veća jer ženka izlegne samo jedno jaje godišnje.

Zato smo odlučili da mladunče spasavamo. Od kolega iz Nemačke saznali smo da njima to nije polazilo za rukom, ali nama je zahvaljujući zajedničkom vrlo napornom radu, prvima u svetu uspelo! Inače, uvek je zanimljivo u beogradskom Vrtu, stalno ima novih izazova.

Jelena Matijević

Broj  221