Da li ste zainteresovani za pretplatu na kompletno izdanje "Bilja i zdravlja" u elektronskom obliku?
Da, svakako
Zavisi od uslova pretplate
Ne
Broj 305
aktuelno izdanje
Lakše sviram otkad sam smršao
Na čaju sa... Dejan Petrović, trubač
Dejan Petrović

Tridesetogodišnji trubač Dejan Petrović na sceni je pola života. Za 15 godina i nema priznanja koje nije osvojio na najpoznatijem trubačkom festivalu, koji se svake godine održava u Guči.

Uprkos nagradama i slavi, Dejan ističe da je srećan što je ostao "običan" i skorman čovek, sa obe noge na zemlji, koji se ne odriče prijatelja i poznanika. Na nedavno održanom samitu OEBS-a u Beogradu, pripala mu je čast da sa svojim bendom zabavlja svetske lidere u nezvaničnom delu programa. Ipak, jednim od svojih većih uspeha smatra što je uspeo da smrša trideset kilograma!

- Оd detinjstva sam bio punijeg stasa - priča Dejan.- Nisam mnogo mario što imam više od sto kilograma. Nije da nisam pokušavao sam da se rešim kilograma, odlazio sam i kod raznih nutricionista, ali bez uspeha. Međutim, pre dve godine počeo sam previše da se zamaram posle sviranja, bilo kakvog fizičkog napora i bez obzira koliko sam spavao, bio sam pospan. Nisam se osećao dobro, bio sam nezadovoljan sobom, garderobu sam mogao da kupim samo u tri, četiri butika u Beogradu. Posle nošenje holtera utvrđeno je da mi puls tokom noći pada na 28 otkucaja, srce pravi četiri pauze...Doktor je rekao: "Da si u petoj ili šestoj deceniji, ovog momenta stavio bih te na sto i ugradio ti pejs mejker, ali s obzirom na to da imaš 28 godina probaćemo da vidimo hoće li se stanje popraviti ako smršaš".

Dejan je, kaže, dobio rok od pola godine da se "uzme u pamet", jer ako to ne uradi sledi teška operacija". Čvrsto je odlučio da će da se reši kilograma i obratio se za pomoć dr Tatjani Mraović sa VMA.

- Zahvaljujući njoj smršao sam 30 kilograma i osećam se dobro kao nikad u životu! Lakše sviram, lepši sam sam sebi, čak sam pametniji i duhovitiji - smeje se Dejan na ovu svoju izjavu, i dodaje da ko nije iskusio ovakav problem ne može da zna koja je to muka. - Najteže mi je bilo od sedmog do 13 dana, ali sam izdržao pre svega zbog sebe, zbog svog deteta...Bilo šta da sam radio, prekidao sam kad je bilo vreme obroku. Imao sam ogromnu podršku od supruge, kao i od dr Mraović kojoj sam neizmerno zahvalan, ne samo zato što me je savetovala kako pravilno da se hranim, već je za mene bila i odličan psihoterapeut. Ona me je, ustvari, ubedila da istrajem u svojoj nameri.

Dejan je potpuno prestao da pije sokove, alkohol i slatkiše, koje je ranije jeo u tolikoj količini, dok "od šećera ne počneda mi zviždi u ušima". Srce mu je, kako kaže, nikad bolje, a pritisak je sa 140/90 pao na 120/80.

Kako se sada hranite?

- Nije mi zabranjeno bilo šta da jedem. Ali, znam da sve treba da bude umereno, povremeno i da je važno da jedem pet puta dnevno, a ne jednom ili dva puta kako sam ranije radio. Uživam, ali samo ponekad u dobroj domaćoj rakiji, kao i u vrhunskim vinima. Cigarete su mi ostale porok, a volim da zapalim i pravu cigaru.

Da li može da se živi od trube u Srbiji?

- Ako se bavite nečim iz ljubavi i to radite ozbiljno, može da se živi u Srbiji kao i u svakoj drugoj zemlji. Otac mi je, kad sam imao deset godina, napravio klinački orketar. Ali, mene je tada interesovao i fudbal i neobavezno druženje sa drugarima...Dakle, nisam vežbao redovno. Onda smo nas dvojica imali jedan ozbiljan razgovor, kao dva odrasla čoveka. Rekao mi je da, ako želim da se bavim sviranjem trube, moram da dam celog sebe. U suprotnom, obrukaću njega, dedu i pradedu koji su, takođe, bili trubači. Za ovaj posao su na prvom mestu red, rad i disciplina. Moji ljudi iz benda i ja od ovoga čime se bavimo živimo sasvim pristojno za današnje vreme.

Šta je za vas sviranje trube - zanat ili umetnost?

- I jedno i drugo. Jer, možeš da budeš i akademski školovan trubač, ali dok se ne srodiš sa poslom, nema uspeha. Sa 14 godina sam ostao bez oca. Tada sam krenuo u prvi razred srednje škole. Ostali su mi brat, majka, baba, deda, prababa i pradeda. Morao sam da zamenim oca koji je bio glava porodice. Išao sam redovno u školu, svirao, održavao probe i uvežbavanje orkestra, ugovarao svirke. Tako da, hteo ili ne, sa 15 godina sam imao obaveze kao tridesetogodišnjak. Družio sam se sa očevim prijateljima i saradnicima. Naravno, družio sam se i sa svojim vršnjacima, ali oni su za mene bili deca. Žao mi je zbog toga, jer mi se detinjstvo prekinulo. Nisam posle škole mogao da idem na fudbal, već sam morao na probu, na sviranje ili da ugovorim nastup. Sa svirke sam se vraćao u ranim jutarnjim satima, presvučem se i idem pravo u školu.

Šta vas čini srećnim i spokojnim?

- Na prvom mestu to su supruga Branka i osmogodišnja kćerka Jovana. Njih dve su mi najveća podrška u životu i sav uspeh koji sam postigao ne može da se meri sa njima.

Da li se oseća duh globalizacije i u Užicu?

- Globalizacija nam dozvoljava da živimo gde želimo. Dovoljno je da imaš internet i mobilni telefon i možeš da posluješ sa ostatkom sveta. Supruga i ja smo se skućili u Užicu, nismo imali razloga da se selimo u veći grad, jer sve što nam je potrebno, tu je dostupno. Ipak, koliko nam globalizacija olakšava život sa jedne strane, toliko, čini mi se, oni koji su još sami sve teže pronalaze osobu sa kojom bi živeli i stvarali porodicu.

Šta vas zabrinjava?

- Ne mogu da kažem da me nešto posebno zabrinjava, ali smatram da je danas mnogo veći izazov održati brak i porodicu na okupu, kao i da čovek ne poludi zbog para i slave. Podjednako veliki izazov je i da vaspitamo dete i da ga izvedemo na prvi put.

Kako se opuštate od stresa i obaveza?

- Moja žena je rodom iz Kokinog Broda. Tamo imamo vikendicu i odlazimo kad je lepo vreme. Volim da se bavim lovom i ribolovom, a najviše mi prija društvo ljudi koji žive daleko od gradskih centara i provode vreme u prirodi.

Volite prirodu?

- Da, naročito one krajeve gde retko kroči ljudska noga. Imam običaj da, kad sam u prirodi, berem lekovite trave, volim da pecam, ali sve to više kao način da kreativno ispunim slobodno vreme.

Kako ćete dočekati Novu godinu?

- Radno, ali ovaj put sviramo na privatnoj žurci na Kopaoniku, dok smo prošle godine svirali na otvorenom na temperaturi daleko ispod nule!

Trubačka porodica

Dejan Petrović rođen je u trubačkoj porodici. Trubu je svirao pradeda Tanasije, deda Danilo i pokojni otac, čuveni Mića Petrović. Trubu svira i Dejanov rođeni brat Darko, ali kako Dejan kaže, dva su različita tipa čoveka.

- On je povučen, tako da je kao i svaki drugi samo član orkestra i svira tenor hornu. Od samog starta nije ga interesovalo da se bavi organizovanjem, marketingom i menadžerstvom u bendu.

Gore je izneveriti, nego prevariti

Dejan Petrović kaže da ga život, sticajem okolnosti, nije mnogo mazio. Iskusio je da su ga posle očeve smrti napuštali neki dotad bliski ljudi. Ipak, po savetu jednog starijeg prijatelja, skupio je snagu da se bori. Ono što je tada iskusio je da je gore kada te neko u životu izneveri, kad osetiš da nije sa tobom i uz tebe nego kada te prevari, što je obično samo vezano za materijalnu korist.

Malinar iz Dubokog

Osim što je trubač, Dejan Petrović je i malinar iz Dubokog. Naime, u mestu Duboko, gde je rođen, Dejan i njegova supruga Branka na 15 hektara zemlje posadili su malinjak.

- Na sebe ne gladam samo kao na muzičara, već sam i domaćin. Naravno, zbog obaveza oko benda, uposlili smo nekoliko radnika koji vode računa o našim malinama, iako mi nije strana bilo koja vrsta posla oko maline - kaže Dejan.


Ivana Kovačić

Foto: Predrag Mitić


Broj 305